Nikada nisam bila posebno smela kada su u pitanju navike koje „odstupaju“ od onoga što se smatra normalnim. Pamučni donji veš, rezervni u torbi, čisto sve uvek… To mi je bila rutina. Do pre nekoliko meseci. Slučajno sam naišla na tekst u kom ginekolog pominje da žene koje češće dozvole intimnoj regiji da „diše“, imaju manje problema sa gljivicama i iritacijama. Pomislila sam – zašto da ne probam?
Dogovorila sam se sa sobom: od kraja menstruacije do sledeće, dakle pun ciklus, neću nositi donji veš. Ni danju, ni noću. Ni u suknji, ni u haljini, ni na poslu. Ni kad idem po dete u vrtić, ni kad sam na sastanku sa klijentom. A kad kažem ni tada – mislim i na situacije kad si fizički okružena ljudima, potpuno obučena i sasvim normalna, a samo ti znaš da ispod nema ničega.
Dan 1–3: Sumnja, stid, konfuzija
Prvih dana sam se stalno osvrtala – bukvalno. Imala sam osećaj da svi znaju. Kao da mi piše na čelu „NE NOSI GAĆICE!“
Prvi izazov je bio odlazak u prodavnicu – banalno, ali kad se sagneš po voće, a nosiš haljinu… počneš da postavljaš pitanja o životnim izborima.
Na poslu mi je bilo najteže. Na sastanku sam pila kafu i vodila ozbiljnu diskusiju sa muškarcem iz HR-a i u sebi se borila sa mislima tipa: “Da li sedim previše opušteno? Da li mi je suknja prekratka? Šta ako…?”
Ali zapravo – ništa se nije dogodilo. Ljudi se ponašaju normalno jer ne znaju. Sve je u mojoj glavi.
Dan 4–10: Navika se budi, nelagodnost opada
Već nakon nedelju dana sam primetila promene:
Više ne proveravam da li se vidi nešto – jer znam da je sve pokriveno kao i ranije.
Više se ne osećam „ogoljeno“ – osećam se olakšano.
Koža mi je mirnija. Nema tragova, crvenila, osećaja znojenja ili lepljenja.
Najlepše je bilo u kući. Spavaćica, bez ičega ispod, osećaj kao da sam dete koje trči boso po travi. Sloboda, bez stida.
Dan 11–18: Sloboda prelazi u stil života
Odlazak kod frizera bio je zanimljiv. Sedim, ona češlja, priča… a ja u dugoj lanenoj suknji, opuštena, bez ičega ispod.
To što drugi ne znaju, a ti znaš – nije više nelagodnost, već snaga. Kao mala tajna između mene i mog tela.
Na poslu – isto. Više nisam razmišljala o tome. Nisam sedela ukrućeno, nisam proveravala ogledalo da li se nazire nešto.
Samo sam postojala. I bilo mi je dobro.
Dan 19–24: A šta ću kad dođe menstruacija?
Pred kraj ciklusa sam počela da se pitam – hoću li uopšte moći da se vratim na veš kad krene ciklus?
Telo mi je toliko naviklo na slobodu da me sama pomisao na elastiku, šav, sintetičke umetke i dnevne uloške – odbijala.
Jedini trenutak kad sam pomislila da „možda ipak treba“ bio je dok sam sedela prekrštenih nogu u javnom prevozu. A onda sam se setila – niko ništa ne vidi. Sve je pokriveno. Samo je osećaj drugačiji.
Sad, nekoliko meseci kasnije – ne vraćam se.
Ne nosim veš kod kuće. Ne nosim ga kad idem na posao. Ni kad šetam psa. Ni kad idem na kafu s prijateljicom.
Nosim ga samo kada je neophodno – tokom ciklusa ili ako idem na neku fizičku aktivnost koja baš zahteva sportsku opremu.
Moje telo mi je zahvalno. Nema više svraba, peckanja, znojenja u neudobnom platnu.
Ali više od toga – moj um je zahvalan. Naučila sam da živim sa sobom bez stida. Bez „šta ako neko zna“. Jer ne zna. I ne mora.
A i da zna – ne bi mu to ništa reklo. Ali meni govori sve:
“Prvi put sam potpuno svoja.”
